FRIEDRICH NIETSCHE---- A. SCHOPENHAUER
Ko je bio onaj koji je izrekao rečenicu: "Čovjek se nikada ne uzdigne više nego kad ne zna kuda ga još njegov put može odvesti?"
Fridrih Niče, nesavremeno razmatranja
S asvim jasno i konkretno, moral nije ništa drugo do pokornost običajima ma koje vrste. A običaji su naslijeđeni načini delanja i razmišljanja, pogleda na stvari. Način prenošenja tih običaja i njihova kontinuiranost naziva se tradicijom. Dakle, gdje nema tradicije, nema ni običaja, pa, samim tim, ni morala ni nemorala.
Raditi nešto u skladu s običajima često je isto što i raditi nešto samo zbog običaja. Tako, raditi jednu stvar koju običaji i tradicija nalažu, a raditi je istovremeno i zbog logike stvari i zbog neke koristi nije nikakav moralni podvig. Čovjek se smatra utoliko moralnijim ukoliko samo slijepo slijedi pravila i pokorno slijedi zakon.
Postavlja se pitanje i ne slažu se ljudi da li je najmoralniji onaj ko običaje upražnjava najčešće iu najvećoj mjeri, ili je to onaj koji ih upražnjava unatoč najvećim teškoćama iu najnepovoljnijim uvjetima, čak i onda kada donose štetne posljedice. Da li se na muci ili na upornosti poznaju junaci?
U skladu s tim, najnemoralniji je onaj tko običaje poštuje najrjeđe i od njih najlakše odustaje. Tako je u očima mase-mob-društva nemoralan i zao svatko tko se usuđuje razmišljati svojom glavom i bira život na svoju ruku. On se smatra po zajednicu opasnim. Krajnje bezobrazno, nemoralan čovjek vjeruje da ima slobodu živjeti kako on sam vjeruje da je najbolje, a ne onako kako mu zajednica zapovijeda. On, naime, ne prihvaća da drugi misle umjesto njega.
Takav čovjek je više nego opasan za masu-rulju-društvo jer im pokazuje svojim primjerom da se može živjeti i drugačije nego onako kako su oni navikli. On ih podsjeća da imaju pravo na izbor i na razmišljanje i nameće im težak teret slobode. Tako ih stavlja u iskušenje da žive možda sretnije, ispunjenije, bolje. Nameće im neugodnu situaciju da posumnjaju da njihov život možda i ne bi morao biti takav kakav jeste.
Susrevši se sa slobodnim-nemoralnim pojedincem masa-rulja-društvo više ne može imati spokojan san . Oni počinju se preispituju. Ali, kako nisu navikli da misle svojom glavom, ista ubrzo počinje ih boli pa zbog toga optužuju slobodnog-nemoralnog pojedinca. Najviše vole vide kada se njemu dogodi nešto loše i kada padne s visine koju sami nikada nisu dosegli. Tada ponovno mirno spavaju i na duši im je lakše. Ako se dobro zagledate, na licima im možete vidjeti skriveni, trijumfalni osmijeh.
- See more at: http://jednostavnosasvim.blogspot.com/2013/12/jedna-smela-parafraza-fridriha-nicea.html#sthash.kw0FJnMk.dpuf
" Stil je fizionomija našeg uma. On je pouzdaniji ključ karaktera nego što je fizionomija tijela. Imitirati stil druge osobe isto je što i nositi masku. Koliko god maska bila dobra , ubrzo će postati dosadna i nepodnošljiva zato što je bez života; i stoga je i najružnije živo lice bolje od nje ... "
" Nema ničega od čega se pisac treba više čuvati nego uočljivog upinjanja da poka že više intelekta nego što ga ima, zato što to rađa sumnju kod čitatelja da ga ima vrlo malo, jer čovjek uvijek, po svojoj prirodi, naglašava ono što uistinu ne posjeduje . I zato je nagrada za pisca da ga nazivaju naivnim, jer to znači da se on može prikazati takvim kakav je. Generalno, naivnost je privlačna, dok ono neprirodno svuda odbija. Također, uviđamo da svaki pravi mislilac nastoji izraziti svoje misli čisto, jasno, konačno i koncizno koliko god je to moguće. Zbog toga je jednostavnost uvijek bila promatrana kao znak, ne samo istine, već također i genijalnosti. Stil dobiva svoju ljepotu od misli koje izražava, a kod onih pisaca koji se samo prave da razmišljaju kaže se da su njihove misli dobre zbog njihovog stila. Stil je samo figura misli; pisati nejasnim ili lošim stilom znak je glupih i zbrkanih misli. "
- See more at: http://jednostavnosasvim.blogspot.com/2014/03/11-vanvremenih-citata-artura.html#sthash.E2Q7VQR9.dpuf
" Ako netko ima da kaže nešto vrijedno kazivanja, ne treba to da uvija u pompezne izraze, zapetljane fraze i enigmatične nagovještaje, već može biti siguran da će izražavajući sebe na jednostavan, jasan i naivan način proizvesti pravi efekt. Onaj tko koristi umjetna sredstva koja su pomenuta pokazuje siromštva svojih ideja, uma i znanja. "
" Neodređenost i maglovitost izražavanja su uvijek i svugdje vrlo loš znak. U devedeset devet od sto slučajeva one nastaju iz neodređenosti misli, koje su, sa svoje strane , skoro uvijek fundamentalno proturječne, nedosljedne i stoga pogrešne. Kada prave misli niču u umu one teže jasnoći izraza i brzo to i postižu, jer jasna misao lako pronalazi odgovarajući izraz. Čovjek koji je sposoban da misli može sebe izraziti jasnim, razumljivim i nedvosmislenim riječima. Oni pisci koji konstruiraju komplicirane, neodređene, zapetljane i proturječne fraze najsigurnije ne znaju što je to što žele reći: oni imaju samo tupu svijest o nečemu što se još uvijek muči postati prava misao; oni također često žele sakriti od sebe i od drugih da uistinu nemaju što reći. "
Arthur Schopenhauer je rođen 1788. u Gdanjsku. Uvjetno se može smjestiti u pravac njemačkog idealizma - ipak, Schopenhauer je posve jedinstvena pojava u filozofiji i najbolje ga je predstaviti kao klasičnog predstavnika pesimizma. Razmišljajući o Kantovoj "stvari po sebi" zaključio je da je to volja, a korijen njegovog pesimizma upravo je u shvaćanju da svaka individualna volja uvijek služi općoj volji za produženjem vrste i da je čovjekova sloboda na taj način dovedena u pitanje.
" Sva opširnost i isprepletenost besmislenih zapažanja koja nisu vrijedna čitanja trebala bi biti izbjegnuta. Pisac mora štedjeti vrijeme čitaoca, njegovu koncentraciju i pozornost; na ovaj način on navodi čitatelja da vjeruje kako je ono što mu izlaže vrijedno čitanja i da će nadoknaditi trud koji je uložen. Bolje je izostaviti nešto dobro nego napisati nešto što nije vrijedno spominjanja ... "
" Najljepša je ona istina koja je gola, i što je izražavanje jednostavnije to je dublji dojam koji proizvodi; dijelom je to zbog toga što doživljaj ostaje neometeno zadržan u umu slušatelja bez uplitanja sporednih misli i dijelom zato što osjeća da nije bio potkupljen i prevaren umjetnošću retorike, već da je cijeli efekt došao od same stvari. "
- See more at: http://jednostavnosasvim.blogspot.com/2014/03/11-vanvremenih-citata-artura.html#sthash.E2Q7VQR9.dpuf
" Kao što nemar prema odjeći odaje prezir prema društvu u kojem se čovjek kreće, tako i grub, nemaran i loš stil pokazuje sramno nepoštovanje prema čitaocu, koji onda to pravedno kažnjava time što neće pročitati knjigu. "
" Pisac treba da se čuva od toga da koristi nepotrebne retoričke ukrase, beskorisna preuveličavanja i uopće, kao iu arhitekturi, treba izbjegavati suvišne dekoracije - drugim riječima, on mora težiti čistoći stila. Sve što je suvišno imaće štetan učinak. Zakon jednostavnosti i naivnosti važi za sve lijepe umjetnosti, jer on je kompatibilan s onim što je najuzvišenije. "
" Prava ekonomičnost izraza podrazumijeva da se govori samo ono što vrijedi biti izgovoreno, dok se izbjegavaju sva ona rasplinuta objašnjenja stvari koje svatko može sam razumjeti; dakle, podrazumijeva jasno razlikovanje onoga što je neophodno od onoga što je izlišno. Na drugoj strani, nikada ne treba žrtvovati jasnoću i ništa od gramatike, da bi se postigla kratkoća. "
Schopenhauer je tijekom života bio pretjerano opterećen popularnošću jednog drugog filozofa - Hegela. Hegel je u to vrijeme bio priznata veličina, dok je Schopenhauer zaslužena priznanja stekao tek posthumno. Nije se slagao s Hegelovim idejama i smatrao je svoju filozofiju pravim produžetkom Kantovih zaključaka, a svugdje je bio prinuđen da sluša kako se Hegelovo i Kantovo ime izgovaraju jedno uz drugo. Hegelov način pisanja upravo je onaj na koji Schopenhauer prikriveno aludira kada spominje zamršeni stil onoga čije misli nisu jasne ili uopće ne postoje.
" Onaj tko piše nemarno pokazuje da ne cijeni dovoljno svoje misli. Samo iz ubedjenost u istinitost i važnost naših misli nastaje u nama inspiracija neophodna za neiscrpnu upornost da se pronađe najčišći, najbolji i najmoćniji izraz za njih; kao što stavljamo svete relikvije i neprocjenjiva umjetnička djela u srebrne ili zlatne kutije. Iz ovog razloga su stari pisci - čije su misli, izražene njihovim riječima, trajale tisućama godina i stoga ponijele prestižnu titulu klasika - pisali s potpunom predanošću."
" Dobri pisci se uvijek revno trude da prisile svoje čitatelje da točno misle upravo ono što su mislili oni sami: jer tko ima nešto vrijedno priopćiti biće mu veoma važno da se to ne izgubi. Stoga dobar stil uglavnom počiva na tome da čovjek zaista ima nešto da kaže: jedino, ta sitnica je upravo ono što većini pisaca naših dana nedostaje. "
